Uganuće gležnja
Uganuća gležnja ubrajaju se u najčešće sportske ozljede. U SAD-u se svakog dana dogodi oko 27.000 uganuća gležnja. U većini slučajeva dolazi do pojačane inverzije gležnja te posljedične ozljede lateralnih ligamenata stopala. Košarka je sport u kojem uganuće gležnja zauzima 45%, u nogometu 31% te u odbojci 25% od ukupnog broja svih ozljeda.
Stabilnost gležnja održavaju pasivni i aktivni stabilizatori. Aktivni stabilizatori su tetive i mišići m. peroneus longus koji je glavni evertor stopala, m. tibialis anterior koji je glavni dorziflektor stopala, m. tibialis posterior koji radi inverziju i plantarnu fleksiju stopala. Ahilova tetiva s m. soleusom i m. gastrocnemiusom najvažniji je plantarni fleksor.
Pasivni stabilizatori gležnja su ligamenti, koji se dijele u tri skupine. U prvoj skupini su tibiofibularni ligamenti koji stabiliziraju vilicu gležnja i dopuštaju minimalno pokretanje između tibije i fibule.
Deltoidni ligament s medijalne strane sprječava everziju gležnja i lateralni pomak talusa.
Treću skupinu čini kompleks lateralnih ligamenata kojoj pripadaju lig. talofibulare ant., lig. calcaneofibulare i lig. talofibulare post. Oni sprječavaju unutarnju rotaciju, inverziju i prednje pomaknuće talusa u odnosu na vilicu zgloba.
U kliničkoj praksi uganuće se gradira u tri stupnja.
U prvi stupanj ubrajaju se ozljede kod kojih dolazi edo istegnuća ligamenata, ali bez makroskopski vidljivih oštećenja. Stvara se lagana oteklina i lagana bolna osjetljivost na palpaciju. Nema nestabilnosti zgloba ni gubitka pokretljivosti.
Drugi stupanj karakterizira srednje izražena oteklina i bolnost iznad mjesta ozljede ligamenta, zglob je malo do srednje nestabilan i slabije pokretljiv. Ligament je djelomično rupturiran.
Liječenje I. i II. stupnja uganuća gležnja je konzervativno i sportaš se relativno brzo i bez posljedica vraća sportskoj aktivnosti.
Kod trećeg stupnja uganuća dolazi do potpune rupture ligamenta s oteklinom, hemoragijom i bolnošću. Nestabilnost zgloba je znatno izražena. Terapija može biti konzervativna, ali nije rijetkost ni operacijsko liječenje, odnosno rekonstrukcija ligamenata.
U 85% svih uganuća radi se o ozljedi prednjeg talofibularnog ligamenta. Nakon jaće inverzije stopala dolazi do istegnuća ili prekinuća ligamenta od sprijeda prema straga.
Odmah nakon nastupa ozljede mora se prekinuti sa aktivnošću i staviti kompresijski zavoj kako bi se spriječilo oticanje. Led se stavlja lokalno da smanji oteklinu i bol. Noga mora biti na povišenom položaju par dana. Za smanjenje bolova preporučuju se nesteroidni analgetici.
Ovisno o stupnju uganuća, zglob se zaštićuje ortozom ili sadrenom longetom, kako bi se onemogućila ponovna ozljeda za vrijeme zaraštanja ligamenta.
Pacijent mora izvoditi vježbe plantarne i dorzalne fleksije više puta dnevno.
Kad pacijent može opteretiti stopalo i načiniti pokret peta-prsti, potrebno je započeti s vježbama jačanja potkoljene muskulature, a potom i vježbama propriocepcije.
Autor: Ivan Golubiček